Paklena naranča (1971)

Ovaj tjedan “na meniju” je šarena distopijska bajka. Kubrickov film, Paklena naranča, odmah nakon premijere razapet je od strane kritičara zbog — ultra nasilja. Kritičar pak nisu vizionari te nisu pretpostavili u kojem će se smjeru razvijati filmska umjetnost, koliko slobodno će sijevati šake i rafali. Film je ispred svog vremena, vremena desetak godina nakon cenzuriranja Presleyovih rasplesanih bokova na malim ekranima.


Protagonist, antiheroj Alex, čisto zlo dječjeg lica, prikazan je bez kakve pozadine – ikakvog obrazloženja otkud sjemenka iz koje je iznikla takva devijantnost. Prototip psihopata čije je ponašanje nemoguće, ili nepotrebno opravdavati. No, Alex je elegantan, inteligentan, Alex kultivira svoj duh. On je taj koji je posebno naljutio publiku i kritičare. Nasilje u filmu je prikazano fikcijski, iskarikirano koreografski, grotesknih pokreta, pa možda ono i nije najveći problem. No što je s vrijednostima? Zašto je antiheroj prikazan kao nešto iskreno u licemjernom svijetu? Pa prikazana je antiherojska perspektiva.


Lijepo je gledati filmove koji jačaju i definiraju moralni kompas, kao prošlotjedna preporuka 12 Angry Men, no nije isključiva svrha umjetnosti osnaživati vrijednosti. Lijepo je i vidjeti neki drugačiji svijet, promatran očima psihopata, fikciju stvorenu za ispunjavanje njegovih nastranih poriva. Kubrick je stvorio kultnoga lika, gdje čitav vizualni dojam filma opisuje njegov karakter. Stvorio je tako jaku individuu, koja čak priča Nadsat – svoju verziju engleskoga jezika (koliko god ste dobri s engleskim, uključite titlove).


Neobična rehabilitacija kojoj je podvrgnut Alex da bi se “iskorijeni” zlo iz njega snažna je scena koja otvara pitanje: Jel’ bolja zloba kao plod slobodne volje ili dobrota bez slobode izbora?


Zakoračite u Alexov nastrani svijet, divite mu se i ne poželite ga nikome!

Ova slika ima prazan alt atribut ; naziv datoteke je Clockwork-Orange-1024x576-1024x576.jpg

Facebook Comments