Posljednji Srbin u Hrvatskoj (2019)

Zombiji, puške, diskutabilan naslov – nisam mislila da ću ikada pogledati tu “katastrofu” od filma. No, to je valjda ljudski problem, barem moj, što smo spremni donijeti sud na temelju površne pojavnosti, ne sagledavajući kontekst i misleći da znamo što će nam se svidjeti. Sreća, pogledala sam ga.

Posljednji Srbin u Hrvatskoj bio je osvježavajuća pljuska, pljuska kojoj se smijem već tri dana prisjećajući se grotesknih scena, urnebesne simbolike oživljene komičnim likovima. U kino sam ušla loše volje, a izašla naoružana osmijehom.

Balkanska realnost podignuta je na tu razinu apsurda da sve mane postaju drage. Herman Hesse nazvao je humor najčudnijim i najgenijalnijim dostignućem čovječanstva koje sjedinjuje sve domene ljudskoga bića, a Predrag Ličina to zna i primjenjuje.

Živjeti u svijetu kao da to i nije svijet, poštivati zakon, a stajati iznad njega (…) može ostvariti jedino humor.

Ličina, čije je ovo prvo dugometražno ostvarenje, pokazao se kao majstor, vrhunski zabavljač i kritičar društvene realnosti koji se uzdigao iznad nje. To se osjeti u neopterećenosti filma, nemogućnosti da se itko nađe uvrijeđen dok se istovremeno sa svima – sprda.

Dragi čitatelji, pouka današnje kolumne je jasna, PRAVAC KINO!

Facebook Comments