Dok se pred sam odlazak na Europsko rukometno prvenstvo uglavnom govorilo o ozljedama i izostancima koji su pokosili hrvatsku rukometnu reprezentaciju, malotko je uopće pomišljao na prolazak u polufinale. Prolaskom u drugi krug natjecanja Euru se počelo posvećivati nešto više pažnje, a tada je na red došla i utakmica protiv Njemačke. Prva u nizu u kojoj su patili živci brojnih hrvatskih navijača, kako onih na tribinama, tako i onih prikovanih uz male ekrane.

Nakon osiguranog polufinala usudili smo se nadati i pobjedi protiv Španjolske, s ciljem izbjegavanja susreta s jednim od favorita za osvajanje naslova prvaka Europe – Norveškom. No, slavila je Hrvatska u još jednoj triler utakmici u kojoj se ispostavilo da je Norveška trebala izbjegavati nas, a ne mi njih.

Europsko zlato jedina je medalja koja hrvatskoj rukometnoj reprezentaciji nedostaje. Ni ovoga ju puta Kauboji nisu uspjeli donijeti kući. No, imamo li pravo žaliti za čime? Hrvatska ima još jedno europsko srebro! A osim srebra, hrvatski su rukometaši u domovinu bar na trenutak donijeli i onaj poseban osjećaj zajedništva kojem se dive nacije diljem Europe.

Pred hrvatskom rukometnom reprezentacijom je još jedan težak ispit. U Francuskoj će, u takozvanoj skupini smrti tražiti plasman na Olimpijske igre u Tokyo. Ne samo da su brojni navijači optimistični što se tiče kvalifikacijskog turnira, nego i samih Olimpijskih igara. O tome dovoljno govori činjenca da je na dočeku priređenom na glavnom zagrebačkom trgu novi sastanak zakazan po povratku hrvatskih rukometaša iz Tokyja.