Savršen dan. Vrhunac sreće, Everest zadovoljstva samim sobom u ovom rollercoasteru kojeg zovemo životom. Možda sam sentimentalan, nostalgičan, apstraktan čak, ali shvatio sam da je poanta svega ovoga, jedini stvarni cilj vratiti taj osjećaj. S njom ili bez nje. Vjerojatno bez, tako su kocke pale. Život je ponekad siv, ponekad žut.

Ali taj dan. Sve je imalo svoje mjesto. Plavuša. Utezi. Piskaranje. Kampanjstvo. Konstantni moving. Rješavanje stvari, business. Druženje uz pivu previše. Svađanje s Naimom oko politike. Sve što čini jednog mene. Lego kockice su sjele na svoja mjesta taj dan.

Vječna studentska diskusija nakon spomenute pive previše: računati dan od ponoći ili od buđenja? Napravio sam ovaj put iznimku, prilagodio se poganima, ovaj računam od ponoći. Tako mogu zahvatiti više savršenstva. Pola jedan. Dolazim s treninga kakav bi i Mirka Filipovića ostavio u kutu u suzama. Ozbiljno, nisam stigao niti Instagram story složiti. Pijem proteine panično, rok za kolumnu je sutra. To mi treba biti prva kolumna. Imam naslov. Nemam inspiracije. Bjelina prazne Word stranice prži mi rožnice. Čujem se s njom. Snapchat. Magija. Imam inspiracije. Ali budem ujutro.

Budim se prekasno. Nema veze, nema panike. Kolumna je u glavi. 20 minuta mehaničkog tipkanja i materijalizirana je. Sve polazi za rukom kada si sretan u subotu ujutro. Gutam nekakve #fitlife blender-splačine, u brzini vežem kravatu svom spretnošću gusara s dvije kuke i Parkinsonovom. Trčim na sastanak. Ne volim izlete u Novi Zagreb, zbunjuju me njegove preplanirane ulice, ali taj dan bilo mi je ugodno. Sastanak ubijam. Pregovaram kao Donald Trump s krupnijim rukama i još manje kose.

Kasnije idem do nje, nenajavljeno. Nosim joj nešto, quid pro quo za inspiraciju koju je pružila. Sretna je. Biva mali agresor i natjerava me da joj proslijedim kolumnu. Želi vidjeti prije narodnih masa. Neka joj. U Uberu prosljeđujem mail i upijam lekciju – žene ne obožavaju biti viđene u izdanju za po doma.

Sljedeća postaja – Velesajam. Sajam igara. Video igre su možda i nezdravo velik komad mojeg djetinjstva. Prva ljubav. Dobivam jednu razumnu dozu „hejta“ od prijatelja, ali to je ono zdravo muško vađenje masti. Ne možete biti najbolji prijatelji bez konstantnog međusobnog vrijeđanja. Znanstvena činjenica. True story.

Upijam atmosferu. Isprobavam sve. Virtual reality stari! Opet imam deset. U međuvremenu moje prijatelje, nisam spomenuo – Youtubere, okružuje čopor stvarnih desetogodišnjaka koji traže autograme. Prizor, barem u mojem nagriženom umu, podsjeća na one komične male raptore iz Jurassic Parka. Smijuljim se jer minijaturni dinosauri su smiješni. Ponosan sam na prijatelje. Znam koliko su sati „ulupali“ u taj kanal. Bio sam tamo u početku. Biti okruženi fanovima, malim raptor-desetogodišnjacima je minimum koji zaslužuju.

Sati lete, moram dalje. Dva teambuildinga. Drugi je bitan. Pub quiz. Nije mi ovo bio prvi pub quiz tako da smo osvojili moju preferiranu vrstu alkohola – besplatni. „Networkam“. Obavljam tradicionalnu svađu s Naimom oko politike i ekonomske teorije. Oboje uživamo u tim „svađama“ kao prasci u blatu. Upoznajem nekoliko stvarno cool osoba. Cool ljudi koji rade cool stvari. Upoznajem Katarinu, koja me mentorirala kroz čitavu ovu HSA epizodu. Činjenica da ovaj članak nije posthumne prirode je testament Katarininom strpljenju.  I dalje tvrdim kako je đir oko studentskog točilišta, na svježi zrak u dva ujutro jedini ispravni i sveobuhvatni način upoznavanja.

Legao sam oko respektabilne četvorke s tupavim osmjehom na licu. Kakav dan. Tako želim živjeti. To je to.

Fast forward jedan kvartal. Situacija s tupavim osmjehom je nešto drugačija. Rollercoaster koji sam spomenuo pokazuje sve ljepote svojih amplituda. Dva kvartala. Nova plavuša, novi osmijeh, možda i tupaviji. Inspiracije za pisanje na lopate. Bagere. Ali i život ima inspiracije, pa piše drugačiju priču. Malo priznanje: ova crtica iz života trebala je biti kratak uvod u jednu kolumnu. Kolumnu o životu. Kolumnu s lekcijama. Kolumnu s pravljenjem kako nešto znam i razumijem. Uvjeren sam (možda i jedini) da bi bila ono, totalan show. Možda negdje down the line, u ovom slučaju moram citirati vječno inspirativnog Tarkana i poslati ‘kiss, kiss’ mazohistima koji su me čitali od početka do kraja. Zdravi i veseli bili!

 

Share this article

Domagoj Škender. 24. Računovođa, boem, "wannabe" kolumnist. Ljubitelj svih stvari, ekonomskih i geopolitičkih. Nešto siromašniji Dan Bilzerian, ali sa ništa manje Instagram storyja iz streljane i teretane. Čitanjem mojih tekstova minimalno ćete proširiti horizonte, ali ako ih čitate na poslu, biti ćete plaćeni za to.

Facebook Comments