Jedne zimske noći, sasvim običan balkon u zadarskoj stambenoj zgradi, popuni se jednim dečkom. Ime mu je Patricije, no poznanici ga zovu Paty. Kažem poznanici jer posljednje vrijeme ne održava često odnose s ljudima da ih može zvati prijateljima. Samoću koristi kao katalizator vlastite inspiracije. Ali, noć mu je posebno draga. Tada utihne sve, a njegov um polako počne ispunjavati glasna simfonija polifonih ideja i melodija, nejasnog mu izvora.

Naš Paty čest je domaćin upornih naleta kapljica misli u kaotičnoj kiši svijesti. No shvaća da ne treba ulagati truda u podizanje imaginarnog zida da bi zaustavio te lelujave misli. Potrebno je otvoriti sva vrata na koja ona ulaze te vrata na koja izlaze. Biti znatiželjan sa svakim misaonim gostom, upiti korisnu informaciju ako je nosi te ga pustiti da ode.

Tako je i ovu večer Paty, uz dozu iščekivajućeg uzbuđenja, izvadio duhan obgrljen poznatim mu društvom te zapalio osušene plesne partnere u celuloznoj hali. Inače nestrpljiv, čekao je prve naznake plesnog efekta. A onda su lagano krenule kao povorka najednom oživjelih prepariranih kolibrića. Kvantiteta navirućih misli bila je kao i prije, no kvaliteta se promijenila. Razmišljao je o tome kako ovaj put ne želi pri povratku s balkona konzumirati neki sadržaj. Ovaj put želi konzumirati uspjeh novog kreativnog produkta kojeg će ovu večer napraviti.

Dok je imao brige oko toga na koju će misao graditi neko dostojno razmišljanje, čuo je zvuk, na prvu sličan trubi automobila, ali nježnije pojave. Dopirao je negdje s desne strane dvorišta. “Moja mama mi govori stalno da sam truba, možda je ovaj zvuk mala šala prirode kroz zvučnu manifestaciju njezinih riječi”, našalio se. U prvom trenu nije vidio izvor zvuka, no on se konstantno i polagano pojačavao. “Je li ovo Doppler trubi”, ponovno se našalio. Neobično u vezi zvuka bilo je to što je boja tona bila ugodna uhu, nenapadna, kao da se intenzitet i boja zvuka toliko razlikuju, da ni uz konstantno pojačavanje zvuka, referentna kritična točka buđenja ljudi u susjedstvu do kojih dopire zvuk ne bi bila dosegnuta. Patyju je to bilo vrlo neobično. Al onda je krenulo, nešto se pomaklo. Dijagonalnim letom, piramidalna leteća struktura, dosegla je razinu balkona. Paty se nije osjećao uznemireno. Zapravo je osjećao neki iznenađujući nalet sigurnosti i povjerenja prema letećem objektu. Najednom, obasjala ga je raznobojna zraka, nakon čega je ušao u bestežinsko stanje. Ponesen refleksnom intuicijom, prihvatio se za ogradu balkona, a rukama se roneći zrakom odgurnuo u objekt. Osjećao se jako lagano, kao da je prije toga satima meditirao. To je bio put u nepoznato, pun pozitivnog iščekivanja.

Paty na balkonu

Paty na balkonu

Osvrnuvši se oko sebe, Paty je vidio da je sam u tamnoj piramidalnoj prostoriji. Taman se tada tama počela povlačiti sa svake plohe letjelice prema svojim rubovima, ponosno otkrivajući prekrasan prizor iz ptičje perspektive noćne rasvjete zadarskog poluotoka. Svijetla su postupno bila sve manja, a Zemljina atmosfera brojala je posljednje sekunde Patyjevog društva. Letjelica se progurala kroz rupu u ozonu, prošla kroz egzosferu, posljednji izdanak atmosfere te otisnula negdje u smjeru sunca.

Putanja objekta određena je položajima dviju najbližih zvijezda letjelici. Potrebno je pronaći smjer koji odgovara pravcu koji siječe Daniel – Popović azilikum, tj. međunarodno ratificiran fizikalno – teorijski prostor najmanje gravitacije na pravcu koji spaja dvije zvijezde. U tom prostoru objekt ima najveće šanse pristupiti crvotočini četvrte dimenzije prostor – vremena te tako u nekoliko minuta proputovati nekoliko svjetlosnih godina upisivanjem nekoliko koordinata u kormilo letjelice. Paty je ubrzo došao do Daniel – Popović azilikuma prije čega je vidio divne prizore bliskog prolaska pokraj sunca, jedva primijetio samozatajni Neptun, čak i doživio paranoju od strašnog Jupiterovog olujnog oka koje ga je jedan dio putovanja promatralo poput jednog oka sove. Letjelica je zatim ušla u područje Daniel – Popović azilikuma. Paty je i dalje bio spokojan, kao da upravo nije pred prvim intergalaktičkim putovanjem. Tamo negdje u daljini, naziralo se bijelo svijetlo koje je svakim trenom postajalo sve jasnije i sjajnije. Objekt je zatim pojelo blještavilo i ono je nestalo s radara Mliječne staze.

Tijekom putovanja crvotočinom, verbalno neopisivo svijetlo okruživalo je Patyjevu letjelicu stvarajući mu vizualnu ekspresiju nove dimenzije. Paty je upao u stanje takozvane staklene krijesnice, levitirajući opuštenog tijela centralnim dijelom letjelice. U tom stanju odvijao se dijalog svjesnog i nesvjesnog dijela uma, razgovor u kojem je Paty postajao sve znatiželjniji svijetom koji ga čeka te je počeo postavljati mnoga pitanja. 

ꟿ꙰ Ꙛ Ꙭ ꙮ Hrane li se kao mi ili primaju nutrijente kroz kožu? Imaju li balkone ili roštiljaju u prirodi? Kroje li im klikovi sadržaje u rubrici? Komuniciraju li im braća i sestre u uvjetima nepostojeće oporuke, nedogovorene podjele četvorne metrike? Žale li se gostima da im je stan prljav kad im nenadano dođu u posjet? Je li im otvoreniji put zaposlenju nakon odabira ispravne nijanse ljubičaste? Potpaljuju li društvo i roditelji djeci u kojoj tinja umjetnički plamen, taj isti plamen ili ga pak gase zbog vlastite indoktriniranosti prošlim vremenima, gdje nesiguran vjetar u jedra takvom putovanju čini dovoljan argument da bi djeci rekli da se uhvate pameti? Raduju li se tuđoj sreći ili vježbaju osmijeh što veći? Eksploatiraju li planet rotirajućim ticalima da bi se izgaranjem podzemnih produkata divili ljepoti geometrijskih struktura novonastalih amplituda meteoroloških ekstrema? Koga su znali slati na Eurosong? Imaju li represivne organe koji im brane supstance, porezu na dobit strane? Pritisnuti nepravdom, prosvjeduju li u kafiću ili na ulici ili iseljavanjem iz države? Izvode li oni ridikulijadu od života? Gletaju li bića njihovog planeta društvenim mrežama najljepšu fasadu od laži da bi se grijali uigranim komplimentima da im ego više važi? Jesu li im najignorantniji ljudi, najglasnije čudi? Rade li kalijevu peć od banane? Liječi li im vrijeme sve rane? Imaju li boljeg pjevača od Olivera? Probavljaju li im se instant zvijezde medijskog trakta laksativima vremenskog akta? Jesu im roditelji djeca zarobljena u tijelu većih odgovornosti? Jedu li nezdravu hranu zbog nedostatka samodiscipline radi uživanja u kratkotrajnom okusu šećerne umjetnine? Popravljaju li genetski nenadarene mišićne skupine slaganjem torti na šipke metalne? Jesu li se kupali na plažama Atlantide? Je li im zdrava hrana skuplja od mesnog doručka? Pliva li im kolektivno ludilo bića njihovog planeta u bazenu kolektivne svijesti, uznemirujući one nespremne za borbu protiv nadolazećih rojeva misli? Zovu li grožđe ponekad grožđicama prije nego ih stave sušiti? Je li im Fibonaccijev broj indikator beskonačne prirode svemira? Žive li većinu života radni staž i nešto malo života? Je li i njihovu djecu u školama ne uče meditaciji, a uče ih fiskalnom prirastu Latvije, često zvane i Letonije? Umiru li ostavljajući aspiracije ili realizacije? Vole li oni đipati okolo? Imaju li glupih pitanja? Jesu li pripitomili dinosaure? Smiju li se kad zamišljaju da se ničeg ne sjećaju? Je li im prešutjeti jednako kao i lagati? Kada shvate da su pogriješili, kažu li sebi da ovo im je škola i da će drugi puta pametnije o o o o? Smrde li po znoju kad se ne operu jednu svjetlosnu godinu? Prolazi li im vrijeme brže nego nama? Je li im Fa šampon najjeftiniji na polici? Biraju li karijeru s osamnaest? Jesu li potpisali Vatikanske ugovore? Je li ih više volja udisati ili izdisati? Upijaju li im djeca emocije srcima? Zamišljaju li utopijski svijet kojeg priželjkuju? ꙮꙬ Ꙛ꙰ꟿ

Patyjeva soba

Patyjeva soba

Odjednom je Paty došao k svijesti. Prvo što je ugledao bila je polica iznad njegova kreveta. “A u pi*ku materinu”, uzviknuo je. “A bilo je tako stvarno”, razočaranim glasom promrmljao je u rupicu na bradi, ne bi da tamo priča s imaginarnim prijateljem simetričnim Hahalolhaha-om. “Je*ate pas, daj ja bih nazad u svemir”, izjavio je u akustici svoje sobe. “Idem oprati zube, jedva čekam obaviti tu rutinu”, nezadovoljno je i dalje rominjao spavaćom sobom kao Patyjevo govno ubrzo odvodom. Uputio se prema vratima, turobnog pogleda i pognute glave. Otvorio je vrata sobe s namjerom odlaska u WC. Ono što je sljedeće vidio bio je prizor koji se ugravirao u Patyjevom genetskom lancu, čineći nezaobilaznu sliku u flashbackovima Patyjevih potomaka koji su tijekom života polizali nekoliko nasmiješenih acidota. Ponovno samouvjeren i spokojan kao na balkonu, Paty se otisnuo u svemirski boravak zrakopraznog prostora. Lebdeći, gledao je sobu kako se plutajući smanjuje na veličinu točke. Vrativši pogled prema smjeru kretanja kojom ga vuče nevidljiva sila, ispred sebe imao je pogled na zeleni planet i dva njegova prirodna satelita.    

 

By Rubber Abbey

Facebook Comments