Nije tajna da svi imamo područja primjene u kojima smo bolji, a opet i ona u kojima smo lošiji. To je očito već od osnovne. Naime, određeni postotak sretnih đaka (njih otprilike 20 posto) već u nižim razredima pokažu afinitet prema brojevima, odnosno jedinom brojčanom predmetu s kojim se  u tom razdoblju susreću – matematici. Ostalih 70 posto uglavnom više voli hrvatski, glazbeni, prirodu i takve nekakve lakše predmete, ali „ne zato što su lakši“. Naravno, ja sam uvijek spadala u ovu drugu grupu učenika. Grupu kojoj ne ide matematika, kasnije ni fizika, kemija, a (ako nakon srednje škole upišu ekonomiju ili kakav sličan studij) kasnije opet ni matematika i računski kolegiji na faksu. Pa tako sam i ja svojevremeno na prvoj godini govorila da bi se odrekla malog prsta na lijevom stopalu kada bi mi netko u zamjenu za njega ponudio dar razumijevanja brojeva (danas više nisam u to toliko sigurna). Znam, nisam možda trebala onda upisati ekonomiju, ali zavarala me B razina matematike na maturi. S vremenom sam se uhvatila nekako u koštac s matematičkim kolegijima i očvrsnula kao osoba, sad sam okej. Međutim, kako Leonardo DiCaprio uvijek kaže – „Svaka situacija u životu zahtijevat će drugu verziju tebe“, pa kako bi se onda mogli mijenjati u sve te različite verzije, ako nam život ne podstavlja konstantno nogu? Meni su na trećoj godini (jer sam neke kolegije upisala malo kasnije nego što sam trebala) nogu ponovo postavili život i obrazovni sustav RH. To je bila godina u kojoj sam se po prvi put susrela s računovodstvom. I mislim da je moja obrazovna agonija ovdje djelomično ponovo počela jer sam ga na samom početku podcijenila, ali to je bilo samo zato što nisam mami htjela priznati da je njezin odabir karijere računovođe zahtjevan. A to nisam htjela priznati samo zato što je stalno govorila kako je njezin odabir karijere računovođe jako zahtjevan. Uglavnom, ove sam godine upisala i  treći računovodstveni kolegij svoga života – AFI. AFI kao takav nije toliko zahtjevan kolegij, stvar je u mojoj percepciji. Unatoč svemu, čvrsto sam ga odlučila kolokvirati. Prvi kolokvij prošao je odlično – 24/40 bodova, la ga no. Drugi kolokvij, nažalost, pao je na isti dan kao i prezentacija analize financijskih izvještaja poduzeća. Ili u mom slučaju – analiza financijskih izvještaja kineskog poduzeća. Zašto sam odabrala kinesko poduzeće, a ne hrvatsko kao svi ostali? Ne znam. I tako je (pošto i inače sve u životu radim u zadnji čas) uslijedila jedna od najintenzivnijih noći moga života – ona s nedjelje na ponedjeljak. Učila sam, plakala sam i smijala se, istovremeno horizontalno analizirala bilancu i učila za kolokvij, interpretirala pokazatelje. Dvadeset tri puta se predomislila po pitanjima izlaska na drugi kolokvij, spavanja i pranja kose. Oko 00:44 ujutro, uslijedila je konačna odluka – odluka o odlasku na drugi kolokvij. Ujutro sam se (nakon svega pet sati sna) probudila ponosna i spremna i također s koljenom veličine dinje. Stara NeJelena vjerojatno bi ostala doma žaleći za potencijalnom mogućnosti kolokviranja ovog kolegija iz pakla. No nova NeJelena uzela je štake i otišla na faks pisati kolokvij i držati prezentaciju, malo se nadajući da će dobiti pitypoints zbog štaka. Znala sam da moja hrabrost ne može proći nezapaženo od strane svemira. I bila sam u pravu. Taj dan ostvarila sam 15/20 pity poena na prezi i izvrsnih 25/40 bodova na kolokviju. Zaista je istina ono što kažu- „Život uzme, svemir vrati“. Samo je bilo potrebno pojesti taj burek – burek kojeg su mi život i obrazovni sustav odlučili baciti tog lipanjskog jutra. Zato nikad ne odustajte  – jer možda se netko sažali baš nad vama.

Share this article

#NeJelena je neotkrivena kolumnistica Managera. Tajanstvena, kreativna i uvijek na nogama. Društvena kritičarka bez granica.

Facebook Comments