Na drugoj godini fakulteta stajala sam ispred SC-a. Do mene je došla cura s mikrofonom i pitala me može li mi postaviti jedno pitanje za jednu radio stanicu, na što sam ja naravno  pristala. Pitanje je glasilo ovako: „Što si mislila da nikad nećeš napraviti, a da si na kraju ipak to napravila?“. „Upisala sam studij ekonomije“ – to je bio moj odgovor. U posljednjih nekoliko tjedana (htjela sam napisati mjeseci, ali mi se često događa da mislim da je prošlo puno više vremena nego što je zaista prošlo pa ćemo reći tjedana) često hostesiram. To je nešto što sam oduvijek zaista mislila da nije za mene i da me sad netko zaustavi ispred SC-a i pita isto pitanje, uz studiranje ekonomije, spomenula  bih i hostesiranje. Sve vezano uz ovo radno mjesto oduvijek je bilo sve ono što nisam ja. I nikad se zaista nisam vidjela u ulozi cure koja mora stajati na ulazu supermarketa i biti ljubazna prema svima, dok nisam saznala da se satnice kreću 20 – 25 kuna. Osim toga, odnedavno kao da sam malo postala posrednik za nove hostese. „Hej! Psst! Hoćeš hostesirati za renomirano hrvatsko poduzeće u subotu od 8 – 12?“ –  Ja na hodniku faksa kad sretnem bilo koju curu koju poznajem, koja mi kaže da joj treba studentski posao. Popela sam se na ljestvici u svijetu hostesa. Osjetila sam okus moći i svidio mi se. Uz to što sam osjetila okus moći, mislim da mi je ovaj neočekivani studentski posao dao dobar uvid i u to kako funkcioniraju poslovi. Iako svoje radne dane u budućnosti ne zamišljam kao četverosatne radne dane koje ću provoditi na nogama, nadajući se da neću naletjeti na nikog poznatog. Međutim, određeni aspekti ovog posla uvelike su me uveli u neke segmente budućeg života, bar mislim da jesu. Uz to što sam izbrusila vještinu šminkanja u autu (sve, tuš isto),  po prvi put u životu naučila sam kako se smijati „tata forama“. To, naravno, nije sve. Okušala sam se i u zbijanju par njih. Jer najbolje okruženje za probati nove stare stvari je ono gdje moraš satima razgovarati s ljudima koje ne poznaješ (naravno, ako ne naleti ipak netko koga poznaješ i ti se ne stigneš sakriti iza police sa čipsom). Osjećaj koji prati bacanje jedne takve grozne fore jednako je grozan kao i sama fora, ako ne i gori. Ali to je ok jer ja ipak nikad neću biti ničiji tata. Neću morati tako živjeti, ali dobro je iskusiti kako bi to bilo. Ali taj osjećaj odvratnosti sama sebi možda ne bi spoznala da nisam probala, zato je dobro da jesam. Naučila sam i da hostese imaju osjećaje. Odlučila sam čvrsto da nikad više neću odbiti besplatnu degustaciju sira na odjelu mliječnih proizvoda u svojem obližnjem supermarketu jer kao i u ljubavi, „košarica“ u hostesiranju jednako boli. Taj „odbijanac“. Taj „ne“. Od sada ću uvijek stati i uzeti besplatnu sim karticu na Črnomercu, iako žurim na tramvaj. Htjet ću saznati više o novoj tarifi za pretplatnike, iako nikad neću prestati koristitik bonove. Uzet ću promotivni letak za novi grill u gradu te ga baciti prvom prilikom, ali ću ga uzeti. Pokušat ću se bar nasmiješiti jer sada znam da nedostatak ljudskosti prolaznika boli više od kičme na kraju smjene.

Share this article

#NeJelena je neotkrivena kolumnistica Managera. Tajanstvena, kreativna i uvijek na nogama. Društvena kritičarka bez granica.

Facebook Comments