Imam 22 godine, što realno stvarno nije puno, ali iz nekog razloga, u određenim situacijama imam tendenciju korištenja riječi kao što su: “prije”, “nekad”, ili “onda”. Recimo da se sjećam svog života od neke četvrte godine nadalje, znači da je svako moje “prije”,“nekad”, ili “onda” razdoblje koje je od ovog sada vremenski udaljeno maksimalno 18 godina što stvarno nije toliko puno. Djeca koja su rođena godine iz koje ja vučem svoja najranija sjećanja još uvijek nisu završila srednju školu, što mi je u redu, jer da su već svi krenuli na faks, nikako se ne bi osjećala dobro. Odnosno, osjećala bi se staro i ne postoji kolumna koju bi mogla napisati u petak ujutro koja bi pridonijela tome da se osjećam mlađe. Osim onih koji su možda krenuli godinu dana ranije u školu i propustili najbolju godinu svog života- predškolsku godinu, konkretno govorim o prijevozu. Ali to onda nije konkretan problem moje starosti, to je problem nadobudnih roditelja.

Osjećaj odgovornosti općenito u osobi bi se trebao razvijati kroz godine. Osim kod nekih ljudi, neki su ljudi rođeni odgovorni, što ja stvarno nisam. Kod mene je proces tekao malo drugačije- s 18 godina sam se smatrala vrlo odgovornom osobom, a tako sam se i ponašala, da bih u narednih nekoliko godina saznala da sam u biti čitavo vrijeme zavaravala samu sebe i da mi Juan nije stari (HA HA HA HA). Na kraju krajeva, 18 godina premlado je za išta.

U narednih nekoliko godina odvijala se intenzivna borba NeJelene koja želi odrasti (10% mene) i NeJelene koja to ne želi (90% mene). Kulminacija (ili peripetija, nisam z- davno je bila matura iz hrvatskog) te borbe nekako je rezultirala nečim ove godine kad sam našla posao. Sad sam vas u prethodnoj rečenici zavarala i navela da pomislite da imam neki pravi posao i da se selim od staraca haha. Ne, radim u garderobi jednog noćnog kluba i prekrasno je. Volim sve u vezi toga, a najviše financijsku neovisnost koja dolazi u obliku 50 kn bakše u kovanicama u plastičnoj čaši (ako netko voli Kefu koliko ja volim Kefu, shvatit će koliko su ovo u biti odlične vijesti). Volim dnevnicu koja mi fakat redovito sjeda na račun od koje nisam još vidjela ni lipu (jer sam se kasno sjetila otvoriti račun i sad nemrem podići novce. To se kao dogodilo slučajno jer sam luckasta, ali duboko u sebi vjerujem da je to bio čin bunta). Volim fiskalnu blagajnu koja povremeno crkne. Lagala sam za financijsku neovisnost. Bok mama! *pije gutljaj turske kave prije nastavka kolumne jer to rade osobe koje imaju posao*

Htjela bih tako živjeti neko vrijeme nakon faksa. Radeći u garderobi, il’ nesh. Mogu šetati pse za lovu, il’ čuvati tuđu djecu. Bilo bi kul nastaviti taj nonšalantni ples odgovorne i neodgovorne mene još neko vrijeme prije nego što moji “prije”, “nekad”, ili “onda” postanu malo značajniji periodi.

Neću vam lagati, osjećam se vrlo pretenciozno jer sam upotrijebila pridjev nonšalantni u prethodnoj rečenici. Osjećam se još pretencioznije jer sam znala da je nonšalantan pridjev, a matura je bila prije četiri godine. Išla sam na dobre pripreme, dobra skripta- nisam ja kriva. A i guglala sam malo. Nakon ponovnog čitanja napisanog, odlučila sam se da će ovo bit naslov kolumne- prije se nije trebala tako zvati. Ali sad se tako zove *pije još jedan gutljaj turske* I ono, sviđa mi se.

Share this article

#NeJelena je neotkrivena kolumnistica Managera. Tajanstvena, kreativna i uvijek na nogama. Društvena kritičarka bez granica.

Facebook Comments