Otkako se rodimo okruženi smo obvezama, sve u životu je u biti obveza. Čak i stvari koje mislite da su opcionalne su u biti samo dijelom opcionalne, odnosno maksimalno 30% odluke o tim tzv. „opcionalnim stvarima“ je zapravo ovisno o vama. Ne bih htjela zvučati negativno, ali to je jedna od životnih zagonetki. Krenimo od najbanalnijih stvari, recimo jelo. Svi moraju jesti, jer će inače umrijeti- umrijet ćeš ti i umrijet ću ja. Tzv. Fiziološka potreba u biti nije ništa drugo do obaveza prema svojem tijelu koju nikad nismo tražili, kao ni samo tijelo (hvala roditeljima). Nas se u svemu tome jedino pita o tome koja će to vrsta i količina hrane biti. „Sve smo ti dali, tvoje je samo da učiš“ – jedna od najdražih i najčešće ponavljanih rečenica roditelja našeg doba. Uvijek me u biti zanimalo odakle je potekla ta rečenica, odnosno to je prvi izrekao tu rečenicu i na koji način je pronašla svoj put u sva kućanstva diljem svijeta. Jer htjela bih tom prvom roditelju koji je svom djetetu odlučio njegovo postojanje nabiti na nos čestitati, jer upravo ta  ga je rečenica učinila inspiracijom moje kolumne i mnogo drugih stvari u životu. Ta rečenica koju nitko ne voli čuti je super način za natjerati dijete da se osjeća krivim za obvezu svojeg postojanja i ispunjavanja očekivanja koja su mu nametnuli ostali. Naravno da si mi sve dala, PA TO JE PROPISANO ZAKONOM. MORAŠ DJETETU DAVAT STVARI, JER NE SMIJE RADITI PUNO RADNO VRIJEME DOK NE POSTANE PUNOLJETNO. PRESTANI.

Na faksu svi misle da su ful zreliji nego u srednjoj, jer slušaju neke kolegije koje ih ful zanimaju i ful su u tome. Ali u biti nitko ne kuži da nas faks također laže. Hoćete primjer laži? Izborni kolegiji. Izborni kolegiji su „Sve smo ti dali, tvoje je samo da učiš“ akademske zajednice pomoću kojeg nam se daje dojam da je u biti skroz na nama što  ćemo i hoćemo li uopće išta upisati. Pa da je stvarno izborni, onda bi svima i bilo ok da je moj izbor ne upisati ništa? Mogu li dobiti 12-15 ECTS bodova po semestru za ostajanje kući i gledanje filmova? Je li to svima ok? Naravno da nije! Jer su drugi odabrali za mene. Znači da odluka o upisivanju kolegija nije na nama, kao ni odluka o tome koliko bodova želimo upisati. Pitate se sad sigurno što onda je na nama? Osim samo da učimo? Ja ne znam točno. Ja sam jedna od onih koja svaki semestar upisuje semestar i opet sljedeći semestar tetu u skriptarnici pita koja je točno procedura upisa. Al svaki put kažem „ovo mi nije prvi put da upisujem, samo svaki dan zaboravim“, jer najvažnije je to da teta u skriptarnici ne misli da mi je ovo prvi put da upisujem. „Hej, tko onda zna što se mene pita pri izboru izbornih kolegija, ako ne zna NeJelena?“ Pa Knjižica izbornih kolegija heeeeeeeeeeej. A mislili ste da je ova kolumna o životu. Knjižica je super stvar, jer vam maksimalno olakšava vaših 30% odluke. Daje informacije o svakom kolegiju, nastavniku i literaturi koja je potrebna za prolaz kolegija. Što je super. Zamisli da za svaku odluku i svaku obavezu u životu postoji web stranica koja pojašnjava moguće ishode i ciljeve svake odluke koju ikada trebaš donijeti i svake obaveze na koju se ikad trebaš obvezati. Svakog tvog „izbora“? Zamisli da možeš guglati „Što je sve zaista na meni?“ i sa strane  se pojavi izbornik u kojemu su izlistane i sve druge  stvari koje su zaista na tebi i objašnjenja svake od tih stvari(uz naravno „samo da učiš“). Al to nije život i to se ne događa. Osim s izbornim kolegijima i Knjižicom u kojoj to možeš napraviti. Iskoristi ju i ne daj ti godina procuri kroz prste.

#NeJelena

Share this article

#NeJelena je neotkrivena kolumnistica Managera. Tajanstvena, kreativna i uvijek na nogama. Društvena kritičarka bez granica.

Facebook Comments