Opet sam bubana i nikome nije bilo čudno. Imam osjećaj da je moje razdoblje zdravlja koje je potrajalo skoro godinu dana nekako već svima poremetilo godišnju rutinu – onu u kojoj nekoliko tjedana u godini svakako odlazi na brigu za bubanu mene. Nisam se baš u mogućnosti aktivno kretati, niti izlaziti iz kuće, što sam mislila da će i biti ludo dobro i baš super. Međutim, isto kako se ne mogu kretati van kuće se ne mogu baš ni kretati po kući, tako da nije toliko zabavno koliko sam mislila da će biti. Mislim, danas je već bolje. Kako me bolest naprosto zaskočila, nisam imala neku agendu provođenja tog dugo očekivanog slobodnog vremena, u kojem je čak i društveno prihvatljivo da čitav dan budem doma i ništa ne radim jer sam, kao i za život općenito, za ovakve situacije u potpunosti nespremna. U nedostatku boljih oblika zabave i fizičkih kretnji, ostala sam sama u dnevnom boravku – sa štakama s desne i jastucima s lijeve strane. Prepuštena sama sebi, kauču  i televizoru. Oduvijek sam voljela gledati televizor, stvarno jesam. Odnosno, kao mala sam čitavo vrijeme govorila televizija, dok me prof. Lidija Zonjić u petom osnovne nije ispravila i srušila moj čitav svijet. Tada mi je rekla da se u biti kaže televizor, dok pojam televizija predstavlja određenu televizijsku kuću, npr. BBC. To me dotuklo jer sam do tad mislila da je televizor sinonim za televiziju, koji koriste stari ljudi (moji roditelji su uvijek govorili televizor pa zato). I dan danas znam pogriješiti i reći televizija — jer srce želi što srce želi, ali gotovo uvijek se ispravim. Sada ponekad i druge ispravljam kada kažu televizija jer volim biti pametna u društvu. Uglavnom, kao mala sam znala lip syncati na reklame koje mi je kao već malome djetetu konzumerističko društvo nametnulo, a u biti nisam imala pojma ni što znače. Jednostavno sam ih toliko brzo pamtila, puno brže od nekih puno korisnijih stvari na koje je mogao otpasti taj dio mog moždanog kapaciteta. Danas, kada se nađem u situaciji u kakvoj sam trenutno, nekako ću uvijek prije provesti vrijeme gledajući televizor, nego na internetu tražeći sadržaj koji možda puno bolje odgovara mojim osobnim interesima od onoga na televizoru jer sam pomalo i lijena, priznajem. Međutim, televizijski programi nisu ono što su bili dok sam bila manja i lip syncala na reklame. Danas ih je puno više pa mi određeni nude iznimno kvalitetnu ponudu serija, filmova i dokumentarnih filmova. Ja, naravno, ne gledam te programe, gledam TLC jer volim trash više od svega u životi, više od svog psa. Ova zadnja informacija nije točna, ali nisam znala kako vam drugačije dočarati koliko volim trash (ali ne trash u klubovima). Tako da se u zadnjih nekoliko dana moj život sveo na debele ljude koji žele smršaviti, debele ljude koji ne žele izaći iz kuće, ljude koji su bili debeli i sad imaju višak kože i debele ljude koji ne mogu naći posao. U ovim teškim danima, TLC je postao moj oslonac, moja stijena. TLC je moj Petar, iako se smatram za nezavisnu ženu, koja ne treba Petra. U međuvremenu sam morala prebaciti program jer je počela emisija s penzionerima koju ne volim i slučajno sam naišla na neki francuski film koji sam već prije gledala, ali nikada do kraja. Htjela sam ga pogledati do kraja na internetu, ali ga nigdje nisam mogla naći s prijevodom, tako da sam sretna. Sretna sam i zato što sam prebacila na film točno na onom dijelu na kojem sam prestala gledati zadnji put. Drugi dio filma sam upravo propustila jer sam pisala kolumnu.

Share this article

#NeJelena je neotkrivena kolumnistica Managera. Tajanstvena, kreativna i uvijek na nogama. Društvena kritičarka bez granica.

Facebook Comments