Kažu da je strpljenje vrlina, ali ja mislim da je ta čitava poslovica pretjerana generalizacija ljudskog roda. Povucimo paralelu s još jednom poslovicom- „Sto ljudi – sto ćudi“. Ok, ako je uzorak od 100 ispitanika pokazao 100 različitih ćudi, kako onda na svjetskoj populaciji, koja je po podacima iz 2015. godine iznosila nešto više od 7,3 milijardi, bi svaka popisana osoba trebala doživljavati istu stvar za vrlinu, a to je strpljenje? Jer realno, ako se u našem hipotetskom statističkom uzorku od 100 ljudi nisu mogle poklopiti dvije iste ćudi, kako je onda tehnički moguće da se generalno na svijetu svima najviše sviđa i isplati strpljenje? Mislim, određeni ljudi možda uopće strpljenje ne doživljavaju kao vrlinu, već će ga zamijeniti za nedostatak interesa i proaktivnosti i nećete dobiti posao. Ja, recimo, znam puno više nestrpljivih negoli strpljivih ljudi, uključujući sebe. Oduvijek sam bila strpljiva isključivo u situacijama u kojima sam zaboravila na to da nešto čekam, odnosno iščekujem. Mrzim čekati Uber, mrzim čekati rezultate  ispita, a najviše mrzim nekoliko uzastopnih malih čekanja koja se dogode kad radim nešto. Najgori je u biti onaj trenutak čekanja neposredno prije nego što će se nešto što čekamo dogoditi. Razlog tome je (mislim, ako je važno, za Uber ne toliko) ta 50 – 50 situacija u kojoj nas doslovno trenutak odvaja od toga da saznamo nešto što smo sto godina čekali i taj trenutak traje zauvijek. Uvijek si u tom trenutku pomislim da će trajati zauvijek i samo želim da prođe. Ali naravno da ne traje zauvijek, jer ništa ne traje. S jedne strane, mislim da je apsolutno sve čekanje. Jer apsolutno sve što radiš, niti najmanji dio toga ne ovisi isključivo o tebi. Dio si okoline o kojoj si ovisan, a eksterni učinci su specifični po tome što, kao takvi, ne mogu kontrolirati i poduzeće im se mora prilagoditi. Mala ekonomska digresija na kraju rečenice hehe. Tako da si već na samome početku kretanja i sa čime osuđen na jedan period čekanja. S druge strane, 1-10 koliko je grozno to što jako jako velik dio života provodimo čekajući/iščekujući. I dok čekamo naš život prolazi. Znači, svaki put kada jedva čekaš da prođe subota prijepodne jer nova epizoda Attack on titan izlazi poslijepodne, jedva čekaš završiti s dijelom svog života. Toliko jedva čekaš da ti narastu šiške, da propuštaš sve odlične frizure koje bi potencijalno mogao napraviti sa srednjom duljinom šiški. Neko vrijeme već o tome razmišljam i malo me straši. Ne bih htjela propustiti dobre stvari u životu čekajući nešto za što mislim da je bolje, a ne bih htjela ni da se to dogodi vama. Nadam se da sam vas potaknula na razmišljanje i da nećete za 20 godina živjeti sa sinom u studentskom domu.

Share this article

#NeJelena je neotkrivena kolumnistica Managera. Tajanstvena, kreativna i uvijek na nogama. Društvena kritičarka bez granica.

Facebook Comments