Birokracija i porezi koče nevjerojatni potencijal Lijepe Naše

Neprirodno visoki porezi, državna uprava koja sumnjičavo gleda na gospodarstvenike, neprijateljski nastrojene inspekcije i zastarjeli pogledi na svijet – razlozi su zašto poslovanje u Hrvatskoj nije gdje bi moglo i trebalo biti.

Namjena ovog članka nije podrška bilo kojoj političkoj opciji, ideologiji niti generalnoj viziji svijeta. Opservacije će biti iznesene uz maksimalnu objektivnost koju je moguće postići uz neke autorove formirane poglede, temeljene na činjenicama, poslovnim iskustvima, zdravom razumu i tračku ekonomskog znanja. Članak ni na koji način nije podrška neoliberalizmu (što god to danas više značilo), ekstremnoj privatizaciji i Washingtonskom konsenzusu, autorova pikado ploča ukrašena slikama Margaret Thatcher i Augusta Pinocheta kao dokaz ove tvrdnje.

Nakon ovog malog disclaimera, počnimo s najočitijim: Hrvatska je prema Ease of doing business indeksu Svjetske banke na ne tako visokom 43. mjestu djelomično i zbog udjela države u BDP-u od otprilike 47 posto. A to je ostvarila kao, barem prema Ustavu, tržišna ekonomija.

Ease of doing business indeks nije bez svojih mana i kritičara. Od samih kritika na Svjetsku banku kao takvu, problema oko favoriziranja ekonomskih pokazatelja nad radničkim pravima te tehničkih nedostataka poput korištenja jednog dana kao najmanje mjerne jedinice za prosječno vrijeme dobivanja dokumenata i dozvola. Međutim, radi se o solidnom pokazatelju jednostavnosti poslovanja s regulatornog aspekta te o kvaliteti zaštite vlasničkih prava u nekoj državi. Hrvatska se nalazi na vrlo upitnom 43. mjestu od 190 država. Zašto upitnom? Radi se o kompleksnom indeksu koji se sastoji od većeg broja pokazatelja, a Hrvatsku  izvlače visoki plasmani u otvorenosti ekonomije prema vanjskoj trgovini i provedbi ugovora, dok je prema lakoći pokretanja posla, dobivanja dozvola i regularni teret bliže pokazateljima afričkih zemalja.

Glavni problemi poslovanja u Hrvatskoj leže u složenom i promjenama konstantno izloženom poreznom sustavu, visokom poreznom opterećenju naspram sličnim zemljama te potpuno nepotrebnom regulatornom aparatu koji je postao sam sebi svrha, nekakva hrvatska inačica larpurlartizma. Popularni ‘uhljebi’ stvaraju dva problema: prvi je taj što ukupnom masom plaća čine državni aparat vrlo skupim što povlači česta podizanja poreza, a drugi je što donose i provode propise koji uvelike otežavaju poslovanje izlažući tvrtke nepotrebnom pravnom riziku zbog problema s praćenjem i pridržavanjem regulacijama.

Zapravo, štetan efekt je trostruk, zbog financiranja ovog kompleksnog i zastarjelog mastodonta, država se mora zaduživati. Budući da je količina slobodnog novca ograničena, što se država više zadužuje, to je novac skuplji zbog viših kamatnih stopa. Ako je vašem IT startupu potreban kredit za novi server, bankovno će financiranje biti skuplje.

Kako bi dočarali specifičnosti poslovanja u Hrvatskoj, a pritom učinili članak malo zabavnijim, navesti ćemo nekoliko primjera nepotrebnog birokratizma.

Jedan popularni zagrebački restoran zatvorila je Sanitarna inspekcija krajem 2016. na punih osam dana zbog nekoliko pepeljara koje su inspektori pronašli na terasi. Posljedice? Ugroženo 50 radnih mjesta, narušeno poslovanje, sama država ostaje bez nekoliko stotina tisuća kuna PDV-a. Nije potreban najbistriji pravni um kako bismo zaključili da bi manja financijska kazna ili čak upozorenje,ako se radi o prvom prekršaju te vrste, bilo sasvim adekvatno.

Hvalevrijedno je, nedvojbeno socijalno ispravno što država, preciznije Zavod za zdravstveno osiguranje refundira radničke plaće poduzećima čiji su radnici bili na dužim ili težim bolovanjima. No koliko je ispravno da točan iznos refundacije HZZO računa u vlastitom sustavu, no svejedno zahtjeva od poduzeća ponovno računanje, slanje zahtjeva, te odbijanje istih zahtjeva ako se njihov izračun ne poklapa s izračunom HZZO-a. Cilj je bespotrebno stvaranja posla gdje posla nema.

Zakon o zaštiti na radu, jedna od najvećih birokratskih noćnih mora i izvora legitimiteta za neselektivno novčano kažnjavanje, propisuje kaznu do 10.000 kuna ako vaša tvrtka nema plan evakuacije i spašavanja. U praksi to znači da ste, u slučaju da radite od kuće, prisiljeni platiti stručnjaku izradu nečega što izgleda kao gusarska karta vašeg doma sa strelicama prema izlazu i nalijepiti to na zid. U suprotnom, riskirate da vam inspekcija naplati navedenu kaznu.

Osim birokratskog otežavanja poslovanja i ekstremno kompleksnih propisa koji često izazivaju i dodatne troškove osim kazni (unajmljivanje vanjskih savjetnika kako bi se uspješno pridržavali propisa), velika zapreka uspješnom poslovanju na domaćem tržištu je i porezno opterećenje koje djeluje na tri fronta.

Prvi problem je porez na dobit. Njegova veličina, posebno nakon posljednje reforme, nije toliko problematična. No, problem leži u plaćanju predujma poreza na dobit koji se plaća, na temelju uspješnosti u prethodnoj godini, svaki mjesec. U prijevodu, ako je za vašu tvornicu ribljih prerađevina siječanj 2016. bio znatno uspješniji od siječnja 2017., vi ćete državi isplatiti znatno više poreza nego li dugujete, za što ćete dobiti povrat, no u međuvremenu ste izgubili na likvidnosti i besplatno kreditirali državu. A taj novac je mogao biti uložen i oplođen.

Drugi problem je drugi najviši PDV (samo Mađarska ima viši, 27 posto, no ima niže međustope na neke proizvode) u Europi, koji vaše proizvode čini skupljima te vam ostaje ili slabija prodaja ili snošenje dijela troškova.

Treći je trošak radnika. Trošak koji se na prvu  čini kao potencijalni as u rukavu za Hrvatsku, zar ne? Relativno niske neto plaće bi nas mogle činiti konkurentnijima i primamljivijima investitorima. No, kombinacija visokih poreza, prireza, doprinosa (za zdravstvo, zaštita na radu, zapošljavanje te oba stupa mirovinskog osiguranja) stvara neobičnu situaciju. Ako moj poslodavac želi meni na području grada Zagreba, kao nekome bez uzdržavanih osoba isplatiti neto plaću od 15.000 kuna, što nije nekakav nerealan iznos za obrazovanog i kvalitetnog zaposlenika, to će ga koštati točno 30.795,30 kuna. U prijevodu, odnos uplata samome radniku i državnom proračunu je 40:60. Za skuplje zaposlenike taj omjer još više raste u korist državnog proračuna.

Kada visokom poreznom i regularnom opterećenju dodamo 161 parafiskalni namet, dakle poreze koji se tehnički ne zovu porezi, već obvezna (i obično neželjena) članstva u raznim udrugama, pristojbe i tomu slično, jasno je zašto je poslovanje u Hrvatskoj otežano te zašto dolazi do izbjegavanja stranih investitora i bijega visokotehnoloških domaćih kompanija koje si to mogu priuštiti u ‘zelenije krajeve’.

Ovaj članak, kao što je navedeno u početku nije izražavanje podrške nekoj konkretnoj političkoj opciji. Pregled je stanja, poziv na bolje, upozorenje da ova država može i bolje, kada bi se samo omogućilo ljudima da se realiziraju. Kao student upoznao sam mnoge s nevjerojatnim idejama i entuzijazmom kojima je za provedbu svojih ideja potrebna sam mala podrška države ili  barem njezino aktivno nesmetanje.

Share this article

Domagoj Škender. 24. Računovođa, boem, "wannabe" kolumnist. Ljubitelj svih stvari, ekonomskih i geopolitičkih. Nešto siromašniji Dan Bilzerian, ali sa ništa manje Instagram storyja iz streljane i teretane. Čitanjem mojih tekstova minimalno ćete proširiti horizonte, ali ako ih čitate na poslu, biti ćete plaćeni za to.

Facebook Comments