Već je skoro petak. Tj. u trenutku u kojem vi čitate ovo jest petak. Ali ja sam se malo trgnula, pa pišem kolumnu u četvrtak. Radim to, jer sam već prošli petak bila dosta zabrinuta činjenicom da je petak, a ja nisam napisala kolumnu, ali to je bio krivi petak. Onda sam opet u nedjelju razmišljala o tome kako je skoro petak, a ja nemam kolumnu. Pa sam opet u srijedu razmišljala o kolumni koja mora ići sutra ujutro, a ja ju još nisam napisala. Sva sreća pa je sutra ujutro bio samo četvrtak, odnosno danas-upravo onda kada pišem najnoviju kolumnu uvodnim rečenicama o tome kako već neko vrijeme  razmišljam o tome kako bi trebala početi s pisanjem kolumne. Što ne znači da ne volim pisati kolumnu (kolumna je moja bebica)-to je samo pokora s kojom moram živjeti, jer sam odabrala život u kojem nikad ništa ne zapisujem i sve pamtim. Jasno mi je da postoji opasnost zaboravljanja stvari pamćenjem i da je zapisivati kao bolje i probala sam zapisivati, ali sam onda jedan dan zaboravila na to da sam zapisivala stvari. I znam da kao „Pametan piše, budala pamti“, ali možda bi trebalo ići „Pametan piše, ali pamćenjem bi poboljšao svoj moždani kapacitet i dugoročno imao veću korist“? A možda je ovo sve samo teorija (jedna od) koju sam izmislila kako ne bi morala izravno gledati u sve svoje obaveze koje stoje ispred mene, crno na bijelo, napisane olovkom koju sam kupila na kiosku kod stričeka na faksu?  Ne znam fakat.

Hej, petak je! Htjela sam jučer dovršiti, ali nešto se dogodilo. Imala sam posljednjih nekoliko tjedana par sistema koji su svi zajedno funkcionirali unutar jednog velikog sistema-sistema života. Skužila sam da je optimalno vrijeme učenja za ispit pet dana, tako da sam i ovaj put toliko učila. To je odličan sistema, ali i jedan od onih koji zahtjeva 100% učenja 100% vremena, uz nekoliko pauza za kavu. Sistem kojeg sistem učenja za sobom vuče (postaje li on onda sistem vučenja?) je sistem odgađanja svih ostalih stvari nakon učenja. Govorim o nekim dugoročno korisnim sitnicama-odlasku kod zubara, odlasku u SC (iako su tete na šalteru tamo navodno predobre), odlasku u banku itd. Pa tako sam se nekih tjedan dana fokusirala isključivo na taj ispit i sve ostalo ostaviti za nakon njega. E pa sad je nakon njega i ja sam si ostavila sve. Imam milijun nekih sitnica koje moram raditi i o nekima od njih ovise neki drugi ljudi (što je onda još gore), a neke bi jednostavno bilo dobro napraviti, da ne bi umrla (mislim na doktora) i fakat nemrem sve to raditi, jer nemrem putovati čitav dan na drugi dio grada i biti tamo pet minuta i onda otići. Fakat nemam auto i užasan mi je to problem i ne da mi se Auto nemam, jer još nisam položila vozački,  jer se nemrem natjerati da nazovem instruktora za dodatne sate. Vjerojatno i da imam auto mi se isto ne bi dalo,  jer fakat nemrem. U procesu petodnevnog učenja sam razmišljala kako jedva čekam kad će proći ispit da mogu riješiti ovih sto malih stvari koje čeka, a sad kad ih mogu riješiti mi se čini da mi je bilo gro bolje dok sam učila, jer sam bar stalno mogla biti doma. Sad su mi malo jasniji stari ljudi koji govore kako je „prije bilo bolje“, a po čokoladu su morali ići u Italiju. Dobar je taj čitav proces studiranja, jer nas ,uz stvari koje je nužno naučiti jer su u ispitu, a prolazak ispita bit je studiranja, uči i životu. Mislim da su te male sitnice koje treba obaviti i kao zahtijevaju „izlazak iz zone komfora“ na dnevnoj razini ključ odrastanja i također korijen one dobre stare „čitav dan nisam stala“. Mislim da je zvanje zubara svojevrsni postupak postepenog uvođenja mlade osobe u svijet velikih i mislim da svi nisu u isto vrijeme spremni u njega ući. Npr. ja, koja bi radije još neko vrijeme ostala mala, ali unutar nekih granica koje bi odredila, ali ih se onda svi moraju pridržavati. U biti, vjerojatno mi se ne bi dalo odrediti te granice, tj. znala bi da moram, ali bi odgađala zauvijek. Za 10 godina,  kad možda vidite odraslu mene ne u banci,  s pokvarenim zubima, sjetite se ove kolumne. Osim što me nećete vidjeti, jer nitko nema pojma tko sam. PIS

 

NeJelena

Share this article

#NeJelena je neotkrivena kolumnistica Managera. Tajanstvena, kreativna i uvijek na nogama. Društvena kritičarka bez granica.

Facebook Comments