Dubravko Šimec jedan je od najuspješnijih i najistakutijih hrvatskih vaterpolista svih vremena, a danas uspješno i ponosno obnaša funkciju brand managera tvrtke Borovo. Vaterpolom se počeo baviti još kao dijete, a diplomirao je na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu. Kako su brojna priznanja i medalje utjecala na njega te u čemu pronalazi neiscrpnu motivaciju za rad s nama je podijelio u ovom kratkom intervjuu, a detaljniju pozadinu priče sa svima će zainteresiranima podijeliti na BUS konferenciji – Business u sportu na Ekonomskom fakultetu 11.3.

MANAGER: Dolazite iz sportske obitelji. Kada ste se prvi put susreli sa sportom i je li vaterpolo bio Vaš prvi izbor?

Točno, dolazim iz sportske obitelji, moji roditelji su bili sportaši. Djetinjstvo sam proveo u zagrebačkom naselju Remetinec, gledao sam medalje svojih roditelja – netko je odrastao u glazbenoj obitelji, a ja u sportskoj. S 9 godina počeo sam trenirati vaterpolo, ali igrao sam i tenis, rukomet, košarku… S 15,16 godina je bavljenje vaterpolom postalo ozbiljno. Kada bi se mogao vratiti nazad, vjerojatno bi moj prvi izbor ostao vaterpolo. Uvijek me veseli što su moji roditelji ponosni na moje uspjehe koje sam ostvario i u reprezentaciji bivše države, i u hrvatskoj reprezentaciji, ali iznad svega Mladosti.

MANAGER: Nosili ste hrvatsku zastavu na Olimpijskim igrama u Ateni i time predstavljali hrvatski sport u svijetu, a danas ste brand manager Borova. Kakav je po Vašem mišljenju izvozni potencijal Borova i koliko Vam sportsko iskustvo pomaže u današnjem radu?

Sport me naučio radu, redu i disciplini, bez toga se u sportu teško može uspjeti ili doći do najviših sportskih stepenica. Upravo to što sam se sa strašću bavio sportom i pobjeđivao, gubio, plakao, danas mi pomaže pri radu u Borovu zahvaljujući našem lideru, predsjedniku Uprave. Kao što sam nekada imao lidera u vidu trenera poput Ratka Rudića, Ozrena Bonačića i Duška Antunovića, tako je i danas to Gordan Kolundžić koji je na vrlo sličan način prenio na svoje zaposlenike strast prema Hrvatskoj. U Zagrebu se nalazi ured s četvero zaposlenika u marketinškom dijelu. Borovo, nekad velika firma s preko 22 tisuće zaposlenih, danas broji samo njih 700. Međutim, potencijal tvornice, prije svega ručni rad i prirodni materijali, dobro pozicionira brand Borova u svijetu. Surađujemo s Francuskom, Njemačkom, Amerikom, Australijom. Pokušavamo se u svijetu brzih fotografija, protoka vijesti, društvenih mreža i web shopova pozicionirati i ono što nas veseli jest činjenica da onoliko koliko bi se moglo prodati, ne možemo proizvesti. Misija Borova je zadržati radna mjesta te brend koji je prepoznatljiv u ovom dijelu svijeta. Novi dizajneri, novi tehnološki pomaci posljednjih godina, pokazuju da smo prisutni na tržištu. Veseli nas što je američki modni časopis Vogue već dvaput uvrstio Startasice u svoje must-have liste. Vjerujemo da je već svaki drugi Hrvat ušao barem jednom u jednu od naših 89 poslovnica diljem zemlje.

MANAGER: Završili ste Kineziološki fakultet. Kako ste usklađivali akademske i sportske obaveze?

Prije uvođenja Bolonjskog sustava bilo je puno lakše. Neke europske zemlje sportašima omogućuju mentorski rad s profesorima bez obzira na doba dana, dok je u nekim zemljama čak dopušteno dvije godine studiranja za jednu akademsku godinu. Obaveze vrhunskog sportaša su dva ili čak u nekim sportovima tri treninga dnevno, što otežava studiranje i posvećivanje akademskim obavezama. Učili smo u autobusu, avionu, po hotelima, ispitivali su nas stariji suigrači sve u dogovoru s trenerom. Uspješno sam studirao dvije godine zaredom na fakultetu, a onda je došlo do procvata moje karijere – čak sam i igrao u inozemstvu. Sam sam sebi rekao da moram završiti fakultet zbog majke i oca koji je bio dvostruki profesor, rukometa i vaterpola. Zbog sebe, ali i moje obitelji, bilo mi je važno imati akademsko priznanje. Rijetka smo obitelj u kojoj smo svi završili Kineziološki fakultet, i moja sestra također koja i danas radi u toj struci. Bilo je teško sve uskladiti uz treninge i putovanja, ali uvijek gdje ima volje ima i puta. Svi se volimo hvaliti uspjesima naših sportaša, ali vrlo je važna akademska karijera svakog od njih.

MANAGER: Osvajač ste olimpijskog zlata i srebra te mnogih medalja na europskim i svjetskim prvenstvima. Jesu li priznanja bila Vaš najveći pokretač ili ste motivaciju pronalazili u drugim stvarima?

Kada osvojite zlatnu olimpijsku medalju ili postanete svjetski prvak, najljepše je za svakog sportaša biti na najvišoj stepenici. Neuspjesi i padovi su dio sportske karijere, upravo taj dio je za mene bio pokretač daljnjeg rada. Sportaš koji ima želju i volju biti najbolji, brzo prebrodi sve neuspjehe. Teško se vratiti na pravi put ako se mjesecima nakon poraza tuguje, ali tu je i okruženje vrlo važno. Obitelj je vrlo bitna, tako i u sportu. Potrebna je podrška, predsjednika kluba, trenera, izbornika, kapetana, suigrača… Vrlo je važno bodrenje suigrača međusobno. Kada sam s Mladosti osvojio Kup europskih prvaka davne 1989., nismo bili najbolja momčad Europe, ali je bio prisutan zajednički duh što je u momčadskom sportu vrlo bitno. Ta dobra atmosfera bitna je i u poduzeću. Ukoliko nedostaje zajednički duh, bolje je mirno se razići.

 

MANAGER: Za kraj, koju poruku želite prenijeti sudionicima BUS konferencije i zašto ovakva događanja smatrate bitnima?

U 30 minuta uvijek se može dobra poruka poslati mladima. Ako jedna osoba iz publike razumije to što ću reći, ja sam pobijedio. Često razgovaram s mladima i uvijek im govorim o svojem pristupu sportu. Svaki dan gledamo utakmice i sve je moguće jer se radi o momčadi koja diše za jednu stvar. Nisam završio Ekonomski fakultet niti marketing, ali sam prošao svijetom i vidio da dobre ideje mogu završiti dobrom pričom. Drago mi se svaki put obratiti mladima, ljudima koji su uspješni već sada jer biti redovan student nije lako. Na tom putu se nalaze mnoge prepreke, ali i kada se padne treba ustati.

Share this article

„Manager“ je međunarodni studentski poslovni list osnovan početkom svibnja 1995. godine kao jedan od glavnih projekata Hrvatske studentske asocijacije (HSA). Već više od 20 godina dokaz je odlične suradnje s interesnim skupinama i širenje mreže mladih, ambicioznih ljudi.

Facebook Comments