Od početka vremena do sad žene se bore za jednakost. Ako otvorite bilo koju knjigu povijesti, vidjet ćete da u političkom i društvenom životu prevladavaju muškarci. Kaže se da su muškarci pisali povijest te je uloga žene bila zanemarena. Stoljećima su muškarci ti koji su bili na vodećim pozicijama, a ženama su se uskraćivala osnovna ljudska prava. U modernom svijetu je teško zamisliti da žena nema pravo glasa ili da ne može birati bračnog partnera, no u nekim državama to je još aktualno. Početkom 20. stoljeća žene su se borile da osiguraju posao, zatim pravo glasa, a danas se bore za jednake plaće te protiv fizičkog i seksualnog nasilja nad njima. Borba za prava žena prošla je kroz trnovit i dug put te još nije gotova.

Ženska prava obilježavaju prava za žene i djevojke cijelog svijeta koja su se formirala iz ženskog pokreta u 19. stoljeću i feminističkog pokreta u 20. stoljeću. U nekim državama ta prava su podržana zakonom, a kod drugih su ignorirana i potisnuta. Ženska prava uključuju borbu za pravo glasa, pravo na tjelesni integritet i autonomiju, borbu protiv seksualnog nasilja, borbu za jednaka prava unutar obitelji te poslu i borbu za jednake plaće.

Ljudska rasa i ljudski život počinje upravo sa ženom. One su izvor života te stručnjaci smatraju kako su one prvi spol jer se genetski podaci prenose isključivo preko žene. Njena evolucijska prilagodba, njen rad i vještine bile su ključne za uspjeh ljudske vrste.

U drevnoj Mezopotamiji žene su mogle posjedovati, kupovati te prodavati zemlju. Mogle su se baviti trgovinom te služiti kao svjedoci na suđenju. Međutim, nisu se mogle rastati od svojih muževa, no oni su to mogli učiniti i zbog najmanje stvari te su lako mogli oženiti drugu ženu. Mnogi zakoni u to vrijeme kažnjavali su ženu koja je htjela rastavu istom kaznom kao i kad počini preljub. U drevnom Egiptu i Indiji, žene su uživale jednaka prava kao i muškarci te su mogle biti i faraonke, najpoznatija od njih je Hatšepsut. Žene u klasičnom dobu Grčke i Rima pak nisu bile toliko počašćene pravima. U Ateni nisu imale ni pravnu osobnost i do punoljetnosti su bile podređene ocu ili drugom muškom rodu, a kad su se udale onda su padale pod vlasništvo supruga. Rimski zakon bio je sličan. Žene nisu imale pravo glasa te nisu smjele imati nikakvu javnu ulogu. Takvo stanje trajalo je za sve žene svijeta stoljećima te je vrhunac dosegao u 16. i 17. stoljeću kada nastupaju progoni vještica. To je vrijeme kada su ljudi iz cijele Europe bili ubijani od čega je 75 do 95 posto žena. I u to vrijeme zakon je više favorizirao muškarce nego žene. Njihov pravni status bio je opet definiran bračnim statusom koji je bio najveći faktor ograničavanja autonomije žene. Sami običaji i praksa braka smanjili su ženska prava i slobode te spriječili samohrane majke i udovice da obavljaju pravnu funkciju pod izlikom da bi se jednog dana mogle udati.

 U 18. i 19. stoljeću Europa se budi, dolazi prosvjetiteljstvo i vrijeme za mnoge društvene i političke pokrete. Krajem 18. stoljeća pitanje ženskih prava bilo je središte političkih debata u Velikoj Britaniji i Francuskoj te se pojavljuju ključne osobe za prava žena, sufražetkinje. Borba za prava žena postigla je prve rezultate, 1754.  Dorothea Erxleben postala je prva njemačka ženska doktorica, a 1791. politička aktivistica Olympe de Gouges objavila je Deklaraciju o pravima žena i ženskih građana. Deklaracija je ironična i otkriva neuspjeh Francuske revolucije koja je bila posvećena upravo postavljanju jednakosti. Publikacije o pravima žena nastavile su se s Mary Wollstonecraft koja je objavila Potvrdu o ženskim pravima tvrdeći da su obrazovanje i odgoj žena ti koji su krivci za njihov položaj. Zahtijevala je jednake obrazovne mogućnosti, pravdu i prava na čovječanstvo za sve ljude.

U 19. stoljeću žene su zahtijevale i borile se za pravo glasa. Novi Zeland postala je prva država koja je to omogućila, 1893. godine, a zatim su uslijedile Australija (1902.), Finska (1906.), Norveška (1913.). Većina država pravo glasa ženama dala je nakon Prvog i Drugog svjetskog rata kada su žene i obavljale teške fizičke poslove u odsutnosti muškaraca koji su bili na bojištu. Hrvatska je pravo glasa ženama dala 1945. godine. U nekim državama Bliskog istoka to pravo je nažalost još dalje uskraćeno.

Jedna od najvećih prepreka u poboljšavanju ženskog položaja predstavlja neznanje samih žena, pogotovo u nerazvijenim državama, stoga institucije poput UN-a inzistiraju na educiranju žena o postojanju određenih zakona kako mogle tražiti pravdu i pozvati se na svoja prava. Jedna od ključnih fokusa borbe za prava žena je diskriminacija nad njima. To, između ostalog, uključuje prekid nasilja nad ženama i stigme oko toga te prava na prikladnu zdravstvenu njegu. U svijetu još uvijek postoje tradicije koje prakticiraju običaje genetskog sakaćenja žena, koji također negativno utječu na njihovo zdravlje. Tu je uključeno i pravo na pobačaj za kojeg se žene dandanas bore te pravo na kontracepciju. Danas, na sreću postoje razne institucije koje su fokusirane na borbu za prava žena te iako su emancipiranije nego u prošlosti, žene se još uvijek muče s diskriminacijom, nasiljem i stigmom koja okružuje najvažnija ženska pitanja. Pokreti kao što su Women’s March u Americi ili Noćni marš u Hrvatskoj pokazuju kako žene neće šutjeti dok se njihova prava ne poštuju te da Mary Wollstonecraft, Emily Davison, Simone de Beauvoir, Virginia Woolf, Gloria Steinem te Malala Yousafzai imaju svoje nasljednice.