Rok za predaju ovog članka kruži oko mene kao velika bijela psina s poteškoćama u razvoju oko Blake Lively. Koncept, skicu, kako već, pišem na mobitelu. S jednim okom na vrlo sumnjivu gospođu zdepaste građe i sumnjivo “ZET kontrolorastim” naočalama. Oko ponoć i dvadeset ću zvati svoju mentoricu da joj pitcham svoj naum. Funny story, moja ljubljena mentorica i ja nismo se još osobno upoznali, a već će me zamrziti. Ljudi generalno ne vole biti zvani usred noći kako bi im se pitchalo članke. Čak su i čuveni drunk diali iz Teama popularniji.

Fast forward – sad je noć prije datuma predaje. Pijuckam nekakve sumnjive tekućine. Prokrastiniram. Lijen sam. To je ujedno i tema ovog članka. Uvid u svijet “onih” studenata. Znate ih, jelda? Stalno nešto rade. “Overachievery”. Oni kojima ne lajkate po Facebooku slike iz klubova lakih nota, nego razne uspjehe? Slike sa diplomantskim kapama ispred stranih sveučilišta. Članke na business portalima o njima kao mladim poduzetnicima? E ti ljudi. Ja ih zovem samo “oni”. Ali, postoji caka ovog članka. Pisan je s aspekta nekog tko je sada skoro “oni”. Ali, nekoga po prirodi toliko lijenog, da bi mu liberalnija država zapadnog kapitalizma (I mean you, Nizozemska!) dodijelila nekakav invaliditet.

Ja nisam najuspješniji u svom krugu. Ma, nisam niti u top 10 realno. Do prije godinu dana mi je generalna ideja bila da će netko od njih uspjeti, pa ću se ja kao skrpati. Kao oni gojazni crnci koji žive na kauču poznatih repera, i uvijek viču gluposti u kameru kada MTV Cribs dođe posjetiti kuću tog repera. Kvragu (ova rečenica bi zvučala toliko bolje da mogu početi s j****u, ali nisam još siguran koliko mi slobode može proći), jedan od mojih najdržažih prijatelja je paralelno riješio PMF i moj fakultet, dok sam ja živio sličnije gorespomenutim crncima (NO TO RACISM btw.).

Ali, sada mogu reći da mi ide. Imam jako kul posao. Baš ono, posao posao. Kao odrasli ljudi. Nepažnjom mogu izazvati manju dvodnevnu katastrofu financijske likvidnosti u užem zagrebačkom području. Totalno odrasli posao. Imam svoje razne projekte, jedan od kojih su ove črčkarije koje upravo čitate, ili barem pogledavate, dok rotirate 4-5 različitih tabova u Mozilli. Možda ste više Chrome tipovi. Oni vole čitati ovakve gluposti. Dodajte još da kao treniram. Zapravo, zadovoljan sam sa sobom, kao one žene iz motivacijskih Dove reklama. Našao sam jedno ogledalo u teretani, gdje pod točno određenim kutem, sa pravim Instagram filterom izgledam totalno kao nabildani tip. Čak mi i ljubavni plan ne izgleda naročito kao pustopoljina. Ne mogu reći da sam još Lojzek iz Ljubav je na selu, ali ta razina je ionako nedohvatna običnim smrtnicima.

E sad. Ovo je crnjak dio (“this is the part where the rap breaks down”, rekao bi čuveni filozof 21. stoljeća, Marshall Mathers). Ovakav život nije prirodno stanje ljudi kao ja. Nekad mi zafali debljanje na kauču i ubijanje gnjevnih 12-godišnjaka u najnovijem Call of Dutyju. Neispavan sam, ratujem na više frontova nego onaj austrijski slikar sa swaggy brkovima i nekad samo želim isključiti mozak i odgledati cijelu sezonu najnovije američke televizijske senzacije. Man enough sam da priznam da se nekad sklupčam u fetalni položaj i nekoherentno mumljam Nicholas Cage citate. Stresno je to.

Ali, bi li mijenjao svoj sadašnji život za stari? Nema šanse. Nema povratka na staro. Na kraju dana kada sagledam gdje sam bio, a gdje sam sada, osjećam se kao na vrhu Everesta. Samo s manje gangrene od smrzavanja i manje yakovog mesa. Još tražim način kako izbalansirati sve što mi je na tanjuru. Ako vi imate ideju gdje je taj misteriozni balans, I’m all ears. Ali ovo je život.

Share this article

Domagoj Škender. 24. Računovođa, boem, "wannabe" kolumnist. Ljubitelj svih stvari, ekonomskih i geopolitičkih. Nešto siromašniji Dan Bilzerian, ali sa ništa manje Instagram storyja iz streljane i teretane. Čitanjem mojih tekstova minimalno ćete proširiti horizonte, ali ako ih čitate na poslu, biti ćete plaćeni za to.

Facebook Comments