Subota prijepodne, 7.4. Izlazim krmeljava iz svog radnog okruženja, gdje se, poput kakvog korova ili iskrivljenog i grbavog bambusa, jedva odvajam od laptopa. Prijateljica i njena djevojka me kupe autom i odlazimo do Autonomnog Kulturnog Centra ,,Medika”, subverzivne utopije u malom, koja, zbog svoje arhitekture u raspadnom stanju, izgleda poput kakvog teritorija iz ,,Mad Maxa”. Danas se, kako stoji na službenim stranicama sajma, već četrnaestu godinu za redom, ovaj puta ponovno u dvorištu Medike, održava Anarhistički sajam knjiga. Okuplja izdavačke kuće, grupe, projekte i osobe uključene u slobodarski pokret s ciljem stvaranja platforme za razvijanje diskusije važne za sam pokret i progresivnost društva. Svatko tko želi izlagati je dobrodošao, ne postoje rigorozna pravila, a ni strogi kriteriji. Izlagači dolaze iz široke lepeze europskih zemalja. Financiraju se isključivo putem privatnih donacija i dobrotvornih događanja. Sve tri se tresemo od uzbuđenja, poput kakvih školarki koje će kroz pola sata upoznati svog najvećeg idola. Dočekuje nas hrpa mekanih i velikih klupka sreće, odnosno peseka, koji živahno trčkaraju dvorištem i žicaju ljude za malo maženja. Nakon operacije Izmazi-Sve-Pse, odlučujemo obići štandove po redu. Na prvom nas dočekuju simpatična djevojka i mladić iz Austrije, koji, na moju sreću, nude hrpu literature i aktivističkih brošurica na njemačkom jeziku. Shvaćam da je ovo idealna prilika da malo podmažem svoj njemački, kojeg sam na prethodnom studiju godinama njegovala, kako svi ti zupčanici u centru za jezik u lijevoj polutci ne bi zahrđali. Razgovaramo o aktivističkoj sceni u Austriji, radimo komparaciju s onom u Hrvatskoj, pljujemo po jačanju nazadnih struja. Primjećujem da imaju kasicu-prasicu za donacije te odlučujem uzeti jednu knjižicu, čija se izdavačka kuća prikladno zove ,,Konterband” (njem. zabranjena roba). Kažu mi da slobodno uzmem i koliko god brošurica želim, cilj im je da se aktivistička misao širi i dalje.

Antikapitalistički raj

Napunjena pozitivnom energijom s obzirom na činjenicu da i dalje ima mladih koji ne odustaju od borbe za bolje društvo, cipelcugom odlazim do ostalih štandova, gdje, poput hodajućeg stereotipa kakav jesam, kupujem još jedan juteni ceker na 1984. i knjižicu na engleskom. Zadnja postaja bio je štandić neke tete iz Velike Britanije. Kažem kako mi je sam koncept sajma genijalan jer ovakva literatura velikom većinom nije dostupna kod nas i da je većinom moguće naručiti samo putem interneta, gdje se plaćaju astronomske poštarine. Odgovara mi kako su mnoge male tiskare u pogonu te doživljavaju procvat na ovakvim sajmovima. Ponovno želim uzeti neku sitnicu, no shvaćam da me dočekala, poput kakvog šamara, studentska stvarnost prije sjedanja plaće/novaca. U novčaniku se nalazi hrpa lipica. Žena mi kaže da ne brinem jer funkcioniraju na principu dobrovoljnih donacija te da slobodno uzmem i nešto besplatno. Svejedno joj ostavljam te bijedne lipe u znak zahvalnosti. Kasnije mi se priključuje prijateljica i kažem joj, s ironijom u glasu: ,,Ajd’ zamisli da sam se ponudila nekome platiti nešto karticom, gdje imam zaglavljenih zadnjih 50kn, a ekipa na Anarhističkom sajmu s antikapitalističkim vrijednostima, počne vaditi male POS uređaje i fiskalne blagajne.” Umiremo od smijeha te zadovoljne odlazimo kućama, kako bi u miru pregledale sav intelektualni plijen.

Web stranica sajma: https://www.ask-zagreb.org/

Share this article

Prestara brucošica Odnosa s javnošću, propala germanistkinja i lingvistkinja, aktivistkinja, sakupljačica vinila, ropkinja mački Freyi, pretenciozna hipsterica, vegetarijanka. Voli oštećivati bubnjiće na koncertima, kuhati, čitati, učiti strane jezike, putovati i čim dostojanstvenije se spremati za preuranjenu penziju. Obožavala je pisati zadaćnice u osnovnoj školi. Mrzi sve što mrze mladi (nihilisti).

Facebook Comments