Nisam od onih ljudi koji ne dođu na faks jer su večer prije bili u izlasku. Ili učili do jutra. Ili pregledavali društvene mreže do 3 ujutro. Ja dođem na faks. Dođem s kavom u termosici i s tri litre vode da se pod svakom pauzom polijem da ne zaspim. S najslabijom snagom i najjačom voljom. S najraščupanijom kosom i najvećim podočnjacima. Ali dođem.

      Kad se, takva ja, uspijem natjerati i ispuniti sebi sva obećanja o dolascima na fakultet, trebala bih se i natjerati da ispunim ona druga obećanja, obećanja o učenju. Međutim, put do učenja trnovitiji je od puta do faksa. Put do učenja počinje dolaskom kući. A kad se vratim kući s faksa, treba mi psihički i fizički tromjesečni odmor od pretjerane muke, dosade, sjedenja i slušanja predavanja. S mitom da ćemo na faksu učiti samo potrebne i zanimljive stvari pozdravili smo se još prvog dana na prvom predavanju. Nakon što svedem potrebiti tromjesečni odmor na sat-dva, slijedi ono najgore. Sada zaista trebam uzeti tu knjigu, zbirku, skriptu, laptop, projekt i tko zna što sve još  u ruku. Pri samom pogledu na veličinu knjige, zacrni mi se pred očima i potražim peto minutnu utjehu na društvenim mrežama. Uzimam knjigu u ruku i shvaćam da je toliko teška da mojoj ruci izaziva osjećaj kao da sam napravila 20 sklekova, i to muških, te da mi je to potrošilo previše energije. Energija se naravno nadoknađuje hranom i slijedom toga odlazim nešto prigristi. Kako radim najfinije lazanje u povijesti svih studentskih lazanja, pozovem i kolege s faksa da podijelimo iskustvo neprocjenjive sreće na nepcu. Prijatelji s faksa uvijek dobrodođu da se međusobno tješimo tko je manje naučio. Sa sretnim okusom olakšanja i najfinijih lazanja, vraćam se knjizi koja me vjerno čeka. U trenutku kad sam stvarno krenula učiti, sat dobaci pogled prema meni i obavijesti me da je vrijeme za tuširanje i spavanje. Budući da se sat stvarno namučio posvuda po sobi tražeći  moj pogled, poslušam njegov savjet i odlazim od knjige uz najpoznatiju studentsku spasonosnu misao „Budem sutra“.

      Ali, gle čuda, sutra me opet čekala ista knjiga i istih milijun problema kako početi. I, ako ne počnem odmah, opet će me dočekati kad god i gdje god. Neće misteriozno nestati niti mi upasti u glavu sama od sebe. Zbog toga, čvrsto odlučujem da ću upravo sad uzeti ovu knjigu u ruke i prenositi njezinu mudrost u svoju, do sad nemotiviranu glavu. Naći ću svoju muzu, misao vodilju, najljepši dio gradiva, najsmješniju rečenicu, napravit ću si priču o grafovima i zadacima i svemu što učim da mi bude zanimljivije, zamislit ću da zapravo uopće ne učim nego da sam na svom radnom mjestu i da mi je ovo posao koji danas moram obaviti, zamislit ću da ovo nije tek dosadno gradivo nego državne tajne o kojima ovise mnoge još bitnije tajne, motivirat ću sama sebe kao svi motivatori i motivacijski govornici i prodavači Herbalife proizvoda. S takvom ću najsnažnijom motivacijom na svijetu čitati rečenicu po rečenicu, stranicu po stranicu, knjigu po knjigu. Neću odustati nakon prve strane, neću odustati nakon desete strane, neću odustati čak ni onda kad mi se čini da ništa ne mogu upamtiti. Nema odustajanja kad sam se sa sobom nešto dogovorila. Ne možeš ne uspjeti osim ako ne odustaneš. Poštovat ću svoj dogovor, svoje riječi sebi i svoju odluku. Upravo sad ću pročitati prvu stranu i nakon nje neću napraviti pauzu. Upravo sad ću naučiti nešto. Da, nešto! Jako puno toga ću naučiti upravo sad! Sad ću se primiti posla i pokazati toj knjizi tko je ovdje samo knjiga za učenje, a tko je student s motivacijom! A pokazat ću i profesoru, koji je možda pomislio kako će me vidjeti na idućem roku, što sve može i kakvo znanje ima student s motivacijom! Najposlije, a zapravo najprvo, pokazat ću sebi da mogu i da hoću i da upravo radim prvi korak do ostvarenja svega što mogu i hoću. I to upravo sad. Jer kad položim sve ispite koji se položiti daju i ne daju, ostat će mi za raditi sve ono što mi je palo na pamet da radim tijekom učenja. Neće mi uteći. Kad sve lijepo položim, otići ću i ja, kao i sav nestudentski svijet na jednu divnu plažu, planinu, jezero, shopping, ručak, kavu i sve ostalo što želim. A kad skupim sve to znanje iz svih položenih ispita, ne samo da ću imati pregršt novih saznanja i iskustva, nego ću imati i diplomu. Diploma je onaj papir nad papirima, papir nad svim kavama, izlascima, neprospavanim noćima, ne-mogu uzdasima, čekanjima u hodnicima fakulteta, debljanjima u menzi i mršavljenjima (ili ponovnim debljanjima) u ispitnom roku, ispitima, seminarima i svim stranicama svih naučenih knjiga. Kad se samo sjetim da ću imati i nju, papir nad papirima, poželim učiti još tri puta brže. Jer, kad se konačno nje dočepam, moći ću si reći „E, upravo sad idem na posao koji volim jer sam upravo tad kad je trebalo učila. I upravo sad vidim da su se sva ona „upravo sad počinjem učiti“ stvarno isplatila. „

Share this article

Ivana Vnučec studentica je četvrte godine Ekonomskog fakulteta u Zagrebu. Voli poeziju, cvijeće i životinje. Najviše ovce, za čiju se reputaciju pametnih životinja bori kako uživo, tako i na društvenim mrežama. Ljubav prema pisanju odlučila je integrirati u vrijedan tim časopisa Manager.

Facebook Comments